Crna Hronika

 

Tracevi sa Gembla
Vijesti
Toronto
Za Kucevlasnike
Tracevi
Racunari
Posao
Auta
Mobilni
Mp3
Crna Hronika
Prakticna Zena
Richmond Hill

Balkanske Crne Hronike

 

 

Avdo Ismic cekicem razbio glavu Mevludinu Zulicu

Uznemireni i sokirani gradjani zenickog naselja Meokusnice pozvali su nas telefonom, nakon, kako kazu, pravog rusvaja koji je u nedjelju oko 17 sati napravio predsjednik OO BOSS Zenica i poslanik opcinskog parlamenta u proslom sazivu, Avdo Ismic. "Posmatrali smo kaubojski nastup Avde Ismica koji je u garazi, zbog 100 KM duga, razbio glavu Mevludinu Zulicu. Bio je pijan, uzeo cekic i polupao tudji auto u garazi, u Strosmajerovoj ulici 29. Nakon svega, prsio se poslanickom kartom", ispricao nam je Adnan Sivac, jedan od ocevidaca dogadjaja. Nije pomoglo ni 100 KM "Ja sam njemu prodao jugu 45 za 500 KM. Avdo mi je dao 300 KM, a ostao duzan 200 KM. Vozao je auto, unistio sofersajbu i vratio mi auto, a ja njemu novac. U medjuvremenu mi je dao rashodovani ford. Dogovorili smo se da mu platim kad budem imao novaca. Dao sam mu 100 maraka, a on je dolazio dva-tri puta da trazi ostatak. Dijete mi je bilo bolesno, istrosio sam se i nisam imao. U nedjelju je banuo, uzeo cekic i pijan rekao: ’Odakle da krenem’. Poceo je da lupa, zanijemio sam. Ni rijeci nisam izustio", kazuje nam juce, jos uvijek vidno uzbudjen Mevludin Zulic. "Nisam progovorio ni rijeci. Dao sam mu 100 KM, a on me oborio i udario u glavu. Prijetio je i vikao, a prilikom izlaska vadio nekakvu karticu i njome mahao", nastavlja pricu Mevludin, koji ima dva sava na glavi. Izlazeci, predsjednik BOSS-a Zenica razbio je sofersajbu Esada Golomana, ciji automobil se tu zatekao na popravku. "Batine umalo nije dobio i Muhamed Ibrulj, koji se zatekao u garazi. I njemu je predsjednik BOSS-a prijetio, psovao i zamahivao. Izasla je gazdina kcerka da ga izvede na ulicu, a on je potom otisao u bratov kafic. Tu ga je nasla policija kojoj je pokazao poslanicku karticu. Ja sam otisao u Hitnu pomoc, odakle su me prebacili na Urgentni odjel Kantonalne bolnice u Zenici. Zadrzali su me do 21 sat, usili i slikali glavu, i narucili na kontrolu za 15 dana. A meni se, evo, i sad nesvijesti i manta od udarca", zavrsava Zulic. "Upao mi je u posjed bez dozvole. Isprepadao zenu, djecu, goste i komsiluk. Nisam bio tu, a ne bi mu pomogla nikakva kartica. Otkud mu pravo da udje u moju avliju?", cudi se vlasnik kuce i garaze Sabahudin Delic. "A sta sad ja da mu radim", pita se, ni kriv ni duzan, vlasnik polupanog pasata (151-J-134), Esad Goloman. Avdo Ismic, predsjednik BOSS-a, s kojim smo razgovarali putem telefona, nakon molbi da o pomenutom dogadjaju ne pisemo, uz obrazlozenje da je on iz fine familije, demantira ono sto je vidjelo i culo mnogo stanovnika Meokusnica. Naletio na budalu "Nije tacno to sto se prica. Ja sam pretucen. On je mene napao. Prodao sam mu auto prije pola godine i nisam dobio ni dinara. Rekao mi je: neces ni dobiti. Uzeo sam predmet i razbio staklo na njegovom autu. Dao mi je malo para. On je skocio na mene i pali smo u kanal. Ugruvao sam se", izjavio nam je predsjednik BOSS-a Zenica, a na nase pitanje da li je izvadio ozljedni list, odgovara: "Napravicu ozljedni list. Zamolio bih vas da o ovome ne pisete. Policija je napravila uvidjaj, i bice prekrsajna kazna. Ja sam naletio na budalu, prodao kola, a pare ne mogu dobiti", zavrsava Avdo Ismic. Ko je na koga naletio i ko je koga napao, valjda ce utvrditi policija.

 

Policajci na motociklima protiv sarajevskih rokera

Amer A. (18) u srijedu je pola sata vukao za nos nekoliko policajaca na sluzbenim motociklima bjezeci im na svom skuteru kroz uske ulicice sarajevskog naselja Grbavica. A kada su ga napokon zaustavili navodno mu je jedan od policajaca koji su ga gonili cestitao na dobroj voznji. Nakon toga izdata mu je potvrda o privremenom oduzimanju skutera. Nezvanicno saznajemo da je zbog pogresno zavedenog imena ovog “rokera” prijava proslijedjena njegovom bratu Amiru A. inace policajcu u PU Trnovo. Zbog velikog broja prituzbi gradjana (koje su navodno stigle cak i do ministra MUP-a) ovih dana je Saobracajna policija MUP-a Kantona Sarajevo pokrenula rigorozniju kontrolu motociklista. Nezvanicno saznajemo da su samo u srijedu policajci iz saobracaja iskljucili i privremeno oduzeli pet skutera. Sarajlije se, naime, zale na “rokere” koji svojom brzom voznjom, i turiranjem masina probijaju bubne opne sugradjanima, igrajuci se sa njihovim zivcima. Prema rijecima Ferida Papovica, komandira kantonalne saobracajne policije, gradjani se na buku koju stvaraju motoristi najvise zale u nocnim satima. “Tada motoristi zeljni brzine koriste priliku, jer nema gustog saobracaja i ludiraju se po ulicama”, prica Papovic. Prema rijecima nasih sugradjana, mladici na vespama i jacim motociklima cesto divljaju Alipasinom ulicom, dok su ulice Zmaja od Bosne, Dzemala Bijedica i Safeta Hadzica prave trkacke piste sarajevskih rokera. Papovic objasnjava da policajcima probleme prave domaci rokeri, a nikako strani turisti koji na svojim motociklima prolaze kroz Sarajevo. “Takvi vozaci dolaze iz zemalja u kojim se zakon mnogo vise postuje nego ovdje. Domace sminkere najlakse hvataju policajci na motociklima”, objasnjava nas sagovornik. Pored brze voznje “sarajevske sminkere” na skuterima i mocnim motorima policajci cesto mandatno kaznjavaju sa 20 KM zbog neposjedovanja kacige. Medjutim, poseban problem predstavljaju mladici i djeca koja se voze na vespama i motociklima sa kojih su skinuli auspuhe da bi tako stvarali vecu buku. Protiv vozaca takvih motora i mopeda policija podnosi prekrsajne prijave, a zatim ih iskljucuje iz saobracaja i upucuje na tehnicki pregled. - U ovoj godini policija je kontrolisala 136 motociklista i podnijela 97 prekrsajnih prijava za ukupno 184 prekrsaja. Mandatno je kaznjeno 25, upozoreno 14, a iz saobracaja je iskljuceno 26 motocikla od kojih je osam bilo neregistrovano - istice Papovic.

 

 

Jela jabuku dok je muž umirao

 

SMEDEREVO - Protiv Marije Bjelajac (69) juče je podignuta optužnica zbog toga što je 23. aprila nožem teško ranila muža Đuru Bjelajca, koji je preminuo posle pola sata usled obilnog krvarenja.

Kritične večeri pijani supružnici su se svađali zbog toga što se Đura nekoliko godina unazad viđao s komšinicom. Starac je često i tukao Mariju, koristeći, pri tom, sekiru, vilu, lopatu ili motku, a pokušao je da je istuče i 23. aprila. Marija je u istrazi rekla da ga je opomenula rečima: "Mani se ćorava posla, ubiću te!" Kada je u ponovnom pokušaju da je šutne Đura podigao nogu, Marija ga je ubola nožem, kojim je prethodno sekla jabuku, i presekla mu potkožno tkivo, krvne sudove, vene i arterije, a potom nastavila da jede jabuku dok je Đura krvario. Na sinovljevo pitanje šta se dogodilo, Marija je odgovorila: "Došlo je vreme da ja ubijem njega, a ne on mene." U istrazi je rekla da nije nameravala da ubije supruga, ali da ga ne žali.

 

Zbog sihri nozem izbo bivsu djevojku

SARAJEVO - U Ulici Zmaja od Bosne 8, opcina Novo Sarajevo, u krugu Kasarne marsal Tito, prekjucer oko 6.50 sati, Himzo Memic (1971) iz Hadzica pokusao je ubiti nozem bivsu djevojku Senadu Hodzic (1965) iz Hrasnice. Hodziceva je u tom napadu zadobila teze tjelesne povrede i sada se nalazi na intenzivnoj njezi Gradske bolnice u Sarajevu. Na njenom tijelu nalazi se vise od dvadeset povreda nanesenih nozem. Davorin Jukic, sudija Kantonalnog suda, zamjenik tuzioca, OKP PU Novo Sarajevo, pripadnici odjeljenja za krvne delikte i krim-tehnika MUP-a Kantona Sarajevo obavili su uvidjaj. Memic je lisen slobode i predat dezurnom istraznom sudiji koji mu je odredio mjeru zadrzvanja 24 sata. Oslobodjenje je nazvanicno uspjelo saznati pojedinosti koje su prethodile pokusaju brutalnog ubistva. Kako tvrde nasi izvori, Memic je svoju bivsu djevojku pratio od tramvajske stanice na Ilidzi do Kasarne, u kojoj je stacioniran i SFOR, u kojem je Hodziceva, navodno, bila zaposlena. Na parkingu pored Poljoprivrednog fakulteta, gdje se desio napad, uvidjajna ekipa zatekla je lokvu krvi, a noz na preklapanje pronadjen je stotinjak metara dalje, u zbunju. Nakon sto je izmasakrirao bivsu djevojku, Memic je sam otisao u PU Novo Sarajevo i predao se policiji. Prilikom predaje Memic je rekao policajcima da je ubio svoju bivsu djevojku jer mu je bacila sihre i zbog toga vec godinu nema seksualnih potreba. Govorio je i ponasao se kao mentalno rastrojena osoba i u jednom trenutku je rekao policajcima da joj nije stigao odsjeci glavu. Naravno, Memic je predat istraznom sudiji Vladimiru Spoljaricu, koji mu je odredio mjeru pritvora. Do okoncanja istrage ovog brutalnog pokusaja ubistva zasigurno ce biti angazovan i sudski vjestak psihijatrijske struke koji ce utvrditi u kakvom se stanju Memic nalazio kada je pocinio zlocin.

 

 

 

Skandal prilikom ukopa na sarajevskom groblju Vlakovo

Dosao komsiji na dzenazu i vidio svoje ime na tabutu

Kako bi se osjecao covjek da na tabutu svog komsije, kome je dosao na dzenazu, procita svoje ime? Rizah Gibovic (1942) vjerovatno se prenerazio kada je u subotu, 15. juna, prilikom dzenaze u groblju Vlakovo na tabutu svog komsije Abdulaha Djulepe procitao svoje ime. Komsijina zdravstvena Nakon sto je putem novinskih citulja obavijestena o dzenazi, Giboviceva familija se jos vise zaprepastila kada je na dan ukopa na groblju ugledala Rizaha, prilicno zivahnog za jednog “mrtvaca”, kako prisustvuje “svojoj dzenazi”. Od Giboviceve familije nezvanicno saznajemo da je na dzenazu dosao Rizahov otac Avdo, kao i brat Mujo, koji je upravo zbog ovoga dosao cak iz Austrije, kao i ostala rodbina. I Djulepina porodica je prisustvovala istoj dzenazi, na onaj svijet ispracajuci Abdulaha Djulepu koji je 13. juna od raka grla preminuo u bolnici Kosevo na Odjelu otorine. Abdulahov brat Esad kaze: - Kada sam dosao u bolnicu da preuzmem bratove stvari, medju garderobom je bila njegova licna karta i tudja zdravstvena knjizica. Kada sam shvatio da je moj brat u papirima zaveden pod tudjim imenom, odmah sam obavijestio policiju. Da sam to uradio samo pet minuta kasnije, mozda bi moj brat bio pokopan pod tudjim imenom - prica on. Nakon sto je policija PU Centar o ovome obavijestena, uz odobrenje dezurnog sudije kantonalnog suda Salema Mise dzenaza je zaustavljena. Sudija je odmah naredio da se ispita da li se zaista u tabutu nalazi tijelo Abdulaha Djulepe, kao i uzrok njegove smrti. Obdukciju je obavio sudski vjestak Hamza Zujo. Ubrzo je utvrdjeno da se u tabutu nalazi Abdulah Djulepa, a Zujo je potvrdio da je on zaista umro od raka grla. Kako je doslo do ove zabune? Rizah Gibovic je prilikom saslusanja u policiji tvrdio da je posudio zdravstvenu knizicu svom prijatelju Abdulahu, dok mu njegova porodica ne sredi socijalno osiguranje. Rasvijetljena zabuna Policijski zapisnik o saslusanju Gibovicevog sestrica Senada Krijestarca dodatno rasvjetljava kako je doslo do zabune. Prilikom davanja izjave u policiji Senad je rekao da ga je zvao socijalni radnik i rekao da mi je dajdza umro. S obzirom da svog dajdzu dugo vremena nije vidio, Senad je u mrtvacnici prilikom identifikacije potvrdio da je umrli Rizah Gibovic. Nakon toga je data citulja u novine.

U sarajevskom naselju Hrasnica napadnuto osoblje ambulante

Zbog nedolaska u kucnu posjetu tukli tehnicare i cistacicu

U prostorije ambulante koja se nalazi u sarajevskom naselju Hrasnica, u ponedjeljak neposredno nakon dva prijeteca poziva kojima se od zaposlenih trazilo da odmah odu u kucnu posjetu, upala su dvojica muskaraca i fizicki napali medicinske tehnicare Damira Lalicica i Sabiru Facic, te radnicu na odrzavanju cistoce Fazilu Besirovic, dok su prijetili doktorici Jasmini Sabirhafizovic, navodi se u saopcenju JU Dom zdravlja Kantona Sarajevo. Predati sudu Kako saznajemo od izvora bliskih policiji, napadaci Nijaz Salcin (1963) i Alen Grbo (1982) su uhapseni istog dana oko 19.30 sati i jucer su predati istraznom sudiji Opcinskog suda II u Sarajevu. Za njih dvojicu postoji osnovana sumnja da su pocinili krivicno djelo nasilnickog ponasanja u kojem su zdravstvenim radnicima te ambulante nanijeli lake tjelesne povrede. U saopcenju JU Dom zdravlja Kantona navodi se da su napadaci po upadu u kartoteku ambulante, nekoliko minuta nakon telefonskih prijetnji, pitali ko se javio na telefon i fizicki napali Lalicica, koji je odgovorio da je to bio on. Izvukli su ga iz kartoteke i poceli udarati po glavi i tijelu. U jednom momentu su ga bacili na pod i udarali nogama u stomak. Kada je Sabira Facic pokusala da ga odbrani, i ona je dobila samar, nakon cega su je odvukli u svoj automobil s namjerom da je odvedu u trazenu kucnu posjetu. Radnica Fazila Besirovic pokusala je odbraniti napadnuto medicinsko osoblje, medjutim, Salcin i Grbo su je odgurnuli. Doktoricu Sabrihafizovic dvojica nasilnika nisu fizicki napali, ali su joj se unosili u lice i prijetili. Odvedeni na CUM Odmah nakon ovog dogadjaja o svemu je obavijestena PU Ilidza, ciji pripadnici su zajedno sa ekipom Hitne pomoci dosli u hrasnicku ambulantu, a povrijedjeni medicinski radnici su prebaceni na CUM radi ljekarskog pregleda. Inace, kako nezvanicno saznajemo, Salcin i Grbo su svoj nasilnicki cin objasnili tvrdnjom da su bili iziritirani odbijanjem osoblja hrasnicke ambulante da pruzi pomoc bolesnom i nepokretnom ocu Nijaza Salcina. Zaposleni u ambulanti su svoje odbijanje, navodno, pravdali time da nemaju automobil kojim bi otisli u posjetu bolesniku.

L. S.

Incident u Muzejima grada Sarajeva, Despica kuca

Pedagog pretukao direktoricu zbog umanjene plate

Esad B., pedagog u Muzejima grada Sarajeva, Despica kuca, “nokautirao je” svoju direktoricu Mevlidu S., i pri tom joj slomio nos nakon sto mu je ona smanjila platu za 30 posto. Incident se dogodio u cetvrtak prije podne u Despica kuci u Starom Gradu. Jucer, kada smo posjetili Despica kucu, nismo zatekli direktoricu Mevlidu S. Uposlenici Muzeja nam rekose da je uzela bolovanje. Medjutim, Esad B. se nalazio na svom radnom mjestu, ali nije bio voljan razgovarati sa novinarima. Direktorica Mevlida S., s kojom smo razgovarali putem telefona, rece da se ne sjeca svih detalja. Esadu B. je, kako rece, umanjila platu jer nije dobro radio. - S obzirom na to da smo tek preselili postavila sam ga u biblioteku da sredi knjige. Nije imao dobre rezultate i umanjila sam mu platu - kazala je ona. Mevlida se sjeca da je tog dana silazila niz stepenice da isprati nekog posjetioca. Tada ju je susreo Esad B. i udario. "Ima tesku ruku", prica nam Mevlida S. Ne zna koliko puta ju je udario, ali se nije onesvijestila. Njene kolege koje su je odbranile od Esada B. isticu da ju je pedagog prvo udario sakom, a potom u padu docekao nogom u lice. Oni isticu da je reakcija pedagoga bila neprimjerena. Poslije, nakon sto je u policiji dao izjavu da je osnovni razlog napada "umanjenje licnog dohodka i diktatorsko ponasanje direktorice", Esad B. je kolegama priznao da se kaje sto je to uradio. Epilog ovog incidenta je jedna fraktura nosne kosti sa dislokacijom fragmenata. S druge strane, protiv Esada B. policija PU Stari Grad ce Opcinskom sudu I podnijeti krivicnu prijavu, a o njegovom postupku bice govora i na Upravnom odboru Muzeja grada Sarajeva.

 

 

 

 

ZORICA JAKOVLJEVIC-POPOVIC IZ OKOLINE UBA, UCESNIK AFERE TRGOVINE BEBAMA, OPTUZENA ZA OBMANU I KRADjU

Lazna majka krala pare i zlato

 

Beograd - Zorica Jakovljevic-Popovic (30) iz sela Vukona kod Uba, koja je posle hapsenja zbog prevara otkrila monstruoznu aferu o trgovini bebom u beogradskom porodilistu "Narodni front", uskoro ce odgovarati pred Drugim opstinskim sudom sto je cetvoro ljudi dovela u zabludu i uzela im novac.

Kako je DT pisao, ona je za dva praseta, 200 maraka i 10.000 silinga od lekara dr Veroslava Marinkovica, nacelnika Odeljenja pedijatrije, dr Spase Andjelica, sefa Odseka za prekid trudnoce, i dr Nedja Cuture, nacelnika Operacionog bloka, u februaru dobila tek rodjenu devojcicu Romkinje Roze Nikolic iz okoline Alibunara, a muza prevarila da je rodila sina. Kada je prevara izbila na videlo, lekari su okrivljeni za primanje mita i falsifikovanje dokumentacije o Zoricinoj laznoj trudnoci i porodjaju. Posle trodnevnog policijskog pritvora i saslusanja pred istraznim sudijom Okruznog suda, pusteni su da se brane sa slobode, dok je Zorica zadrzana u pritvoru zbod "dovitljivosti" u sticanju zarada.

Prema navodima optuznice Drugog opstinskog javnog tuzilastva, Zorica je u drugoj polovini 1997. godine u Beogradu upoznala Katu Jovanovic, ciji je muz nestao u Hrvatskoj za vreme rata. Koristeci njenu lakovernost, ubedila je da je u mogucnosti da stupi u kontakt sa njenim muzem i uzela joj 13.000 maraka, navodno, na ime njegovog otkupa iz zarobljenistva. Gotovo istovremeno prevarila je i Maliborku Mudziku, koju je upoznala preko Kate Jovanovic. Njoj je obecala da ce je prebaciti sa Uciteljskog fakulteta u Prizrenu na beogradski, kao i da ce joj omoguciti stipendiju. Za ovu uslugu unapred je uzela 550 maraka, a potom joj se nikada nije javila.

Pocetkom jula prosle godine dovela je u zabludu i Tomislava Trajkovica, taksistu iz Beogada. Stekla je njegovo poverenje, govoreci mu da je radnica Drzavne bezbednosti i bliska rodjaka vidjenih ljudi. Posle izvesnog vremena, zatrazila je od njega novac na zajam. Zauzvrat mu je obecala da ce navodno u znak zahvalnosti zaposliti njegove dve cerke i dvoje rodjaka. Ponudila im je, navodno, radna mesta sa visokim platama u Drzavnoj bezbednosti, MUP RS ili carini. Trajkovic joj je poverovao i dao na zajam 2.000 maraka, kao i dokumenta svojih bliznjih, potrebna za zaposlenje. Pre nego sto joj se izgubio svaki trag, novostecenog prijatelja je zamolila da joj da mobilni telefon da se kratko vreme posluzi njime, kao i zlatan lanac, tezine 100 grama, da ga navodno "malo nosi". Cim se dokopala vrednog nakita otisla je u prvu zalagaonicu i prodala ga za 500 maraka, a novac potrosila.

S. Stojanovic

Kupila sina

Posto prevare, koje je Zorica Popovic pocinila od druge polovine 1997. do oktobra 1998. godine, spadaju u nadleznost Drugog opstinskog suda, preostalo je samo da sudija Tanja Vukovic zakaze termin sudjenja. Istaga o trgovini bebom upravo je okoncana u Okruznom sudu, a sledeci potez treba da preduzme Tuzilastvo.

 

Beg iz WC

Poslednju prevaru, koja ju je kostala slobode, Zorica je pocinila 23. oktobra prosle godine. Zatrazila je od Dejana Arsenijevica na autobuskoj stanici "Beograd" da joj zameni 1.100 maraka. Uzela je od njega 7.480 dinara, a potom pod izgovorom da devize nisu trenutno kod nje, svoju zrtvu je vodila na nekoliko mesta u gradu, gde je navodno, trebalo da preuzme novac. Posle visecasovne setnje i zamajavanja, otisla je u toalet u javnoj garazi u Ulici narodnog fronta, a onda pobegla na drugi ulaz, dok je on uzalud cekao.

 

Priznanje

Beogradska policija je uhapsila dan posle ove prevare. U strahu da je inspektori privode zbog prevare sa bebom, Zorica je, otkrila detalje price koja se odigrala u porodilistu "Narodni front".

 

 

Odneli kucama usred dana 500 m ograde stocne pijace

 

Bijelo Polje - Stocna pijaca, u bjelopoljskom naselju Kula, pre pet dana, ostala je bez ograde, duge oko 500 metara i visoke oko metar i po. Usred bela dana, nekoliko tamosnjih mestana, na ocigled prolaznika, razmontirali su ogradu i odneli je svojim kucama!?

U dionicarskom drustvu "Eko meso", koje, inace, gazduje stocnom pijacom, rekli su da ne mogu da cuvaju seoske pijace, ali da ce slucaj prijaviti policiji, pa neka ona nadje krivce.

U bjelopoljskom Centru bezbednosti, medjutim, isticu da im nije stigla nikakva prijava iz tog preduzeca.

 

 

 

 

Ubijen Dusko Malenkovic, trazio zrtvu u "Kastelu"

Beograd - Dusko Malenkovic (38) iz Zemuna, Kumanovska 12, nastradao je u pucnjavi koja se dogodila u noci izmedju nedelje i ponedeljka u kaficu "Kastelo" u Novom Beogradu - saznaje DT u SUP grada.

Identitet mladica koji je pucao u Malenkovica jos nije poznat, a u policiji kazu da je u toku istraga koja bi trebalo da rasvetli sve pojedinosti. Kao sto smo pisali, kobne noci, dvadesetak minuta po ponoci, Malenkovic je usao u kafic naoruzan automatskom puskom i sa crnom kapom na glavi sa prorezima za oci. Nekoliko trenutaka je stajao kraj vrata trazeci pogledom nekoga od gostiju. Pre nego sto je bilo sta uradio, jedan mladic koji je sedeo za stolom u blizini sanka izvadio je pistolj i pucao u maskiranog posetioca, a zatim se dao u beg.

Gosti koji su te noci bili u "Kastelu" pretpostavljaju da je ubijeni bio placeni ubica i da je trazio zrtvu, ali mu je priguseno svetlo smetalo da odmah uoci metu. To je iskoristio mladic sa pistoljem i prvi pucao.


DJECA PODZEMLJA

Na prvi pogled ne razlikuju se mnogo od ostalih djecaka. Medjutim, njihovi razgovori su drugaciji: gdje ce se kockati, u koji kafic ici, koliko je novca ko "zaradio" i na koji nacin... U modernoj garderobi i sa obaveznom cigaretom, dogovaraju "poslove": bitan preduslov je znanje - ko je potencijalna zrtva, pripada li krugu gradske jalije, sta ko vozi, koje radnje treba zaobici... U praksi, to izgleda ovako: Caki je snimio mocan auto na Ilidzi, upratio gdje ga vlasnik ostavlja - i doveo raju. Iz dzepa vadi mali metalni predmet koji gura u bravu. Ostali nista ne pitaju. Znaju sta trebaju ciniti: Mane stoji pored Cakija, a Beli i Rale paze da ko ne naidje. Nakon svega nekoliko trenutaka, Caki je u autu. Vjesto skida kasetofon i izlazi. Za par minuta je sve gotovo... Caki, Beli, Mane i Rale dozvolili su novinarki Dana da se jedan dan druzi sa njima. No, ulica je samo dio price o maloljetnickoj delikvenciji: ona se gotovo redovno nastavlja u policijskim stanicama, jedinoj vaspitno-popravnoj ustanovi u Federaciji i Kazneno-popravnom domu "Zenica"

DJECA

SASTANAK JE BIO NA UOBICAJENOM
mjestu, u Velikom parku, prekoputa Robne kuce. Vec oko osam svi su bili tu: Beli, Caki, Rale i Mane. Caki je dosao u novoj Reebokovoj trenirci i Nike patikama. Odmah se poceo hvaliti da je sve original i kako je lako dosao do toga: "Jedan covjek sa Heco-proma mi je rekao da mu donesem Sonyev autokasetofon. Pokazao mi je kako izgleda. Nasao sam ga u roku sat vremena i odnio mu. I dobio sam patike i trenirku." Kasetofon je maznuo u p'o dana na jednom parkingu u centru grada. Iako nije ni najjaci, ni najstariji, ni najveci, Caki je zbog svoje strucnosti glavni u grupi. Najvecu popularnost je stekao kad je jednom prilikom "nasankao zandare". Usao je u jedan automobil samo da bi se malo provozao. Upalio ga je i poceo kruziti po gradu. Zbog nedozvoljene brzine policija ga je pokusala zaustaviti. Nije stao. Krenuli su za njim. Kad je vidio da ce mu blokirati put, zaustavio je auto, izasao i pobjegao. Za njega ostali tvrde da nema auta koje ne moze otvoriti i kradje koju ne moze osmisliti.

Uz smijeh prepricavaju svoje dogodovstine: "Na pocetku rata niko nas nije pitao nizasta i mogli smo raditi sta hocemo. Krenuli smo po cigare, jer im je cijena u to vrijeme pravo rasla. Raletov najmladji brat tada je imao pet godina. Razbili smo staklo trafike i ubacili ga unutra. Taman kad je zavrsio sa izbacivanjem cigara ugledali smo policajce. Pobjegli smo, a on je ostao unutra. Ma, znali smo da mu nece nista. Kad su policajci dosli, on je zaplakao i rekao im da se igrao i upao unutra. Povjerovali su mu i odveli ga kuci."

Nikad ne priznati slabost
Caki ima cetrnaest godina, Beli i Rale petnaest, a Mane dvanaest i kao najmladji u grupi cesto biva usutkan ili dobije cusku. On se tek mora dokazati: naprimjer, kada sam obije neku prodavnicu. Dosad je uvijek radio u grupi. Svi su obuceni moderno, imaju uredne frizure i stanuju u centru grada - Gorica, Koreja, Marijin Dvor. Na ulici izgledaju kao i svi ostali djecaci. Medjutim, njihovi razgovori su drugaciji: gdje ce se kockati, u koji kafic ici, koliko je novca ko "zaradio" i na koji nacin, sto je za njih jako bitno jer se tako dokazuju jedan pred drugim. Obavezni dio imidza je cigareta. Nikad ne smiju pokazati slabost i priznati da se necega boje ili da nesto ne mogu. Oni konstantno uce da budu jaki. Vjerovatno zbog svega ovoga sa odusevljenjem govore o beogradskom filmu Rane, kojeg su gledali nekoliko puta. Jedno od osnovnih nepisanih pravila je da nikad nista ne rade u svom komsiluku. To ne znaci da drugi ne mogu. U gradu ima puno ovakvih i slicnih grupa. Oni se medjusobno, uglavnom, svi poznaju. Postoji i konkurencija: treba dokazati ko je veci i zeznutiji mangup, sto nerijetko zavrsava tucama. Ali, kad je posao u pitanju, jedni drugima ne smetaju.

Do Cakijevog dolaska, razmisljali su o kockanju na poker-aparatima. Rale je dan ranije "odradio" nekoliko automobila na Ali-pasinu Polju i imali su novca. Medjutim, Caki ima drugi prijedlog: Ilidza.

Ulaze u tramvaj na stanici prekoputa zgrade Predsjednistva. Za njih je najnormalnije da nemaju karte, cak je to pitanje casti. Ukoliko bi neko samo predlozio da ih kupe, ostali bi ga toliko ismijali da zadugo ne bi mogao povratiti svoj ugled. Idu u zadnji dio tramvaja. Pitaju Cakija sta ce na Ilidzi. On se smjeska i kaze da ce im reci kad stignu. Po izlasku iz tramvaja Caki ide prema parkingu, ostali ga prate. Mane se zaustavlja pored jednog dobrog auta. Vidio je unutra kasetofon koji mu se svidio. Zove ostale. Caki mu govori: "Budalo, znas li ti cije je ovo auto? Hoces da svi nadrljamo zbog tvoje gluposti!" Automobil pripada jednom ilidzanskom privatniku, dobrom znancu poznatijih sarajevskih mangupa.

Bitan uslov u njihovom "poslu" je upravo znanje: ko je potencijalna zrtva, pripada li krugu gradske jalije, sta ko vozi, koje radnje treba zaobici... Caki je dosao do cilja. Veliki, mocni auto sa stranim registracijama. Snimio ga je taj dan na Ilidzi, upratio gdje ga vlasnik ostavlja - i doveo raju. Iz dzepa vadi mali metalni predmet koji gura u bravu. Ostali nista ne pitaju. Znaju sta trebaju ciniti: Mane stoji pored Cakija, a Beli i Rale paze da ko ne naidje. Nakon svega nekoliko trenutaka, Caki je u autu. Vjesto skida kasetofon, zatim otvara pretinac, ali u njemu ne nalazi nista zanimljivo. Izlazi iz auta. Za par minuta je sve gotovo. Kasetofon ce sakriti "na starom mjestu", jer nositi ga sa sobom bilo bi opasno. Sutra ce doci po njega i prodati ga njihovoj vezi na Ilidzi.

"Srecom ne ubijaju"
Prema podacima federalnog MUP-a, na prostoru sedam kantona FBiH (izuzev Hercegbosanskog, Posavskog i Zapadnohercegovackog) u periodu od 1992. do 1997. godine registrirana su 4.702 krivicna djela za cije izvrsenje su osumnjicena i prijavljena maloljetna lica. Cak je 18 posto maloljetnika u odnosu na ukupan broj prijavljenih izvrsilaca krivicnih djela u ovoj godini. Uglavnom se radi o djecacima, iako ima slucajeva da su upetljane i djevojcice. Najporaznija je cinjenica da se djeca (do 14 godina) sve cesce pojavljuju kao pocinioci krivicnih djela, a u porastu je i ucesce mladjih maloljetnika (od 14 do 16), i starijih (od 16 do 18). Najvise pocinjenih djela su kradje i teske kradje, dok je manji broj slucajeva razbojnistva i razbojnickih kradja. Medjutim, u 1997. godini je registriran jedan slucaj ubistva, a u ovoj cak dva.

Samo na podrucju Sarajevskog kantona u 1998. godini maloljetnici su izvrsili 542 krivicna djela. Toliko zna kantonalni MUP. U ovim djelima ucestvovalo je 299 maloljetnika, od toga 94 djece. Kad policija, na osnovu prikupljenih dokaza, privede maloljetnika u stanicu, obavezni su, prilikom kriminalisticke obrade, pozvati roditelje (ako ih ima), staratelja ili socijalnog radnika. Mnoga djeca delikventi imaju roditelje ali su oni od njih nerijetko digli ruke. Nakon provedene istrage, policija salje obavijest nadleznom sudu. Ukoliko se radi o djeci, ta obavijest ne ulazi u njihov dosje. S napunjenih 14 godina, postaju odgovorni pred zakonom i u tom slucaju slijede krivicne prijave. Samo prosle godine MUP Sarajevskog kantona, odnosno policijske uprave izrekle su 32 mjere pritvora protiv maloljetnika. Ipak, rijetko im se izrice i zakonska kazna. Prema Krivicnom zakonu BiH, maloljetniku se moze izreci vaspitna mjera pojacanog nadzora i upucivanje u vaspitno-popravni dom, a samo za najteza krivicna djela izrice se zatvorska kazna i to do pet godina. Smatra se da se za taj period maloljetnik moze prevaspitati.

Milorad Miki Basic, kriminalisticki inspektor kantonalnog MUP-a, kaze: "Maloljetnici najcesce rade u grupama. Ponekad za ono sto urade uopce ne postoji motiv, vec samo zelja za dokazivanjem pred rajom. A najcesci motiv je imovinska korist. Ono sto pokradu prodaju nepoznatim licima na pijacama, i to ispod svake vrijednosti. Tako, autokasetofon vrijedan nekoliko stotina maraka prodaju za pet. Oni koji jednom udju u kriminal, tesko to prekidaju. Srecom, ne ubijaju. Jer, bio je rat, sva ta djeca su bila u prilici nauciti kako se rukuje oruzjem, ali ga ne koriste. Krivicna djela cine djeca iz sarajevskih porodica, izbjeglice i djeca iz popravnog doma. Problem su nam izbjeglice, jer ne znamo odakle su i gdje ih naci. A za djecu iz doma uglavnom znamo kako rade i njih nam nije tesko otkriti. Niko od njih se vise ne boji policije."

Ima 12 godina i skinuo se s kradje
Jedini vaspitno-popravni dom u Federaciji BiH je Zavod za musku djecu i omladinu u Sarajevu. U njemu je trenutno 20 sticenika, najtezih slucajeva, za koje nadlezne institucije vise nisu znale gdje da ih smjeste. Dom je otvorenog tipa i u njega dolaze maloljetnici po odluci centara za socijalni rad ili sudova koji izricu vaspitnu mjeru od jedne do tri godine. Cesto ostaju i duze, jer rijetko ko od njih ima zavrsenu skolu kad dodje u Zavod. Neki ne znaju ni citati ni pisati. I da ne bi prekinuli skolovanje, produzavaju boravak. Zavod prima djecu od sedam do 18 godina. Troskove za njihovo izdrzavanje (mjesecno oko 350 KM) snose kantonalna ministarstva socijalne politike. Pored redovne nastave, u okviru programa rada, sticenici su podijeljeni u grupe, od sest do osam clanova, u kojima rade pod nadzorom strucnjaka. Taj rad bi se najjednostavnije mogao uporediti sa normalnim zivotom jedne porodice. Vaspitac svojim sticenicima govori ono sto i roditelji svojoj djeci: o ponasanju, navikama, higijeni, oblacenju... Ukoliko neko od maloljetnika ima neki problem, obraca se svom vaspitacu, koji brine o njima ali i odgovara za njihovo ponasanje. Problem za osoblje Zavoda je sto su mnogi njihovi sticenici, po svojim djelima, prevazisli ovu ustanovu.

"Vecina djece iz Zavoda je od malih nogu bila prepustena sama sebi. Cesto nemaju jednog ili oba roditelja, a i kad ih imaju oni ne vode adekvatnu brigu o njima. Odaju se skitnji, pocinju bjezati iz skole i onda vrse i krivicna djela. Imamo djece koja su prezivjela agresorske logore, a jedan nas sticenik je deportovan iz Beca jer tamo vise nisu mogli izdrzati sa njim", kaze direktor Zavoda Muhamed Hodzic i nastavlja: "Vrlo malo suradjujemo sa roditeljima nasih sticenika, jer oni ne suradjuju sa nama. Djeca rijetko idu kuci, a samo ponekad imaju posjetu."

Svaka grupa, pored zajednickih spavaonica, ima dnevni boravak u kome provodi vecinu vremena. Nas vodic kroz Zavod bio je, dobrovoljno, dvanaestogodisnji Spico. Kaze nam da je krao, ali da se "skinuo s toga". Sad redovno ide u skolu. Pristaje da isprica dva djela za koje zna i policija, ostalo nece. Prosle godine je sa svojim prijateljem, godinu dana starijim, nocu upao u jednu mesnicu na Ilidzi. Usli su preko krova. "Digli smo jednu plocu od salonita i ja sam skocio dole. Pokupio sam nabrzinu pare iz kase, popeo se uz gredu koja je bila na sredini radnje i izasao vani." Ali, uhvatila ih je policija i odvela u stanicu. Tamo je bio i djecak koga Spico do tada nije poznavao, a za koga je policija sumnjala da je ucestvovao u kradji. Tako se Spico, zahvaljujuci policiji, upoznao sa "najcuvenijim" maloljetnim delikventom u Sarajevu - Campom.

Campo je rodjen u jednom malom rudarskom gradicu u srednjoj Bosni. Od najranijeg djetinjstva je lutao, prosio i krao. Sada ima 12 godina. Jedno vrijeme je "radio" po Zenici, a onda se prebacio u Sarajevo. Nema oca. Ima devetero brace i sestara koji zive sa majkom. Otkako su se Campo i Spico upoznali, poceli su se druziti i zajedno "raditi". U grupi je bio i Mrki, pored Campe, "drugi po redu" delikvent u Sarajevu. Samo u ovoj godini registrirano je 85 njegovih krivicnih djela, a Campo dosad ima 96. Broj se brzo povecava kod obojice, jer za jednu noc naprave i po cetiri-pet provala. Jedan od njih je medju rajom poznat, izmedju ostalog, i po tome sto je obio dzip generala Rasima Delica.

Kljuc za sve brave
Proslo ljeto palo im je na pamet da idu na kupanje na Jablanicko jezero. Nisu imali prijevoz, pa su obili jedan kombi. Spico objasnjava: "Otkljucali smo bravu kljucem - takav kljuc mozes kupiti u svakoj radnji koja ih pravi, za tri marke. Ja sam rekao da me je otac poslao i zamolio da mi prodaju jer je on izgubio kljuceve od svog auta. Tim kljucem smo upalili i motor." Na pitanje ko je i kako vozio, Spico sa cudjenjem odgovara: "Pa, mi. Pomaknemo malo sjediste naprijed, pruzimo noge i eto." Poslije cjelodnevnog kupanja, krenuli su nazad u Sarajevo. Bilo je kasno, a oni umorni i iscrpljeni. Negdje oko Bradine parkirali su da se odmore i odspavaju. Policija ih je nasla. Sva trojica su sad u domu, ali Spico se jedini promijenio i ide u skolu. Campo koristi svaku priliku da pobjegne i, ako nije pod nadzorom 24 sata, to mu i uspijeva.

Stariji sticenici se boje razgovora. Kazu da imaju lose iskustvo sa novinarima koji su razgovarali sa njima, a poslije im objavljivali imena pa su ih onda svi smatrali kriminalcima. Jedan od rijetkih koji je spreman na razgovor je Pile. Nedavno je postao punoljetan. Na ulici je zivio sedam godina. "Kad je ljeto, onda je lako, imas gdje spavati, mozes i u parku. Svakako do kasno hodas sa rajom, a ono nekoliko sati mozes biti bilo gdje. Spavao sam i na krovovima zgrada. Zimi je malo teze, ali snadjes se. Otvoris neki auto, udjes i prespavas. Ujutro izadjes, i kad dodje vlasnik, nista ne primijeti. Za novac sam se snalazio kako sam jedino znao - krao sam." Pile je napravio teze krivicno djelo o kojem ne zeli da govori. "Krio sam se nekoliko mjeseci po gradu, ofarbao kosu. Ali, hodam navece, sa djevojkom kroz Ferhadiju, cujem policijsku motorolu i premrem od straha: mislim - eto ih po mene. Nisam to mogao izdrzati i sâm sam se prijavio socijalnom radniku. Smjestili su me u ovaj dom. Sad imam sta jesti, gdje spavati i vise ne kradem." Kad je dosao u Zavod nije bio zavrsio ni osnovnu skolu. Predmete je polozio vanredno, a sad polaze srednju skolu jer je izgubio pravo redovnog skolovanja. Na pitanje zbog cega je lutao sedam godina, odgovara: "Moja mama je umrla kad sam bio mali. Otac se ubrzo ozenio. Maceha je dovela svoju djecu, stariju od mene, koja su uvijek bila u pravu i sve dobijala. Ja sam u skolu morao ici u zenskim cizmama s visokom petom koje je njena kcerka iznosala. Djeca su me izazivala. Otac je pio i nije se puno interesovao za mene. Tako sam poceo bjezati od kuce."

Dok su u Zavodu, maloljetnici osjete sigurnost, zavrse skolu. Ali, problemi se pojavljuju kad zavrse proces resocijalizacije i budu vraceni kucama. Mladji onda, zbog roditeljske nebrige, ponovo imaju sve preduslove da se vrate na ulicu i nastave sa kradjama. A stariji sticenici se susretnu sa neprihvatanjem okoline i pitanjem kako doci do posla. Ako se sazna da su bili u domu, iako na skolskim diplomama to ne pise, rijetko koji ce dobiti posao. Zbog svega ovoga direktor Hadzic naglasava da kad su ova djeca u pitanju, mora postojati dugorocnije rjesenje.

Etiketa se tesko skida
Ono sto je ovoj djeci najpotrebnije jeste rad sa strucnim licima, puno paznje, ljubavi i bar osnovni uslovi za zivot. S obzirom da su ih roditelji odbacili, odgovornost je na drustvu. Dzemaludin Husic, zamjenik federalnog ministra pravde, kaze da su itekako svjesni problema maloljetnicke delikvencije, ali da nailaze na nerazumijevanje onih koji bi mogli i trebali pomoci. "Mi imamo ideje, napravili smo projekte i uputili bezbroj pisama na razne adrese. Ali nista. A bez velikih ulaganja mi mozemo malo uciniti jer nama treba namjenska institucija u koju cemo smjestiti tu djecu i pruziti im svu mogucu pomoc." Kao jedan od problema koji se sve vise pojavljuje istice zloupotrebu djece od strane starijih koji ih navode i poducavaju u kradji, jer znaju da djeca ne mogu krivicno odgovarati.

"Svaki mladi covjek ima potrebu samodokazivanja. Ako to ne uspije kroz pozitivne, on se okrece negativnim sadrzajima, koji vode u delikvenciju", objasnjava Ermin Terko, socijalni radnik Doma za djecu bez roditeljskog staranja koji se nalazi na Bjelavama. "Kad se djelo nekoliko puta ponovi, to postaje osnovno ponasanje pojedinca koje se onda dalje prenosi i siri. Sustina delikvencije je da uvijek ide od laksih ka tezim djelima. Ako se tada preventivno ne pocne djelovati, posljedice mogu biti katastrofalne." Ermin Terko kao razloge sirenja maloljetnicke delikvencije navodi savremenu porodicu koja cesto ima poremecaje: roditelji zbog svojih obaveza sve manje vremena imaju za djecu, koja su, opet, prezasicena surogatima roditeljske paznje koje im nudi savremeno drustvo. S druge strane, jedina obaveza koju imaju je ta da idu u skolu. Onda postavljaju pitanje zasto bi isli kad mnogi koji su zavrsili i fakultete ne mogu naci posao. "Mi ne mozemo zivjeti izvan vremena i prostora. Ali, moramo tragati za odgovorima na probleme sa kojima se svakodnevno susrecemo", objasnjava Amir Zelic, direktor doma za napustenu djecu.

Ovaj dom je, prije, a i tokom rata bio u gradu poznat zbog klinaca koji su pravili probleme. Cak i kad oni nisu nesto pocinili, najcesce se govorilo: "To su uradili domci s Bjelava." "Kad jedan nas sticenik napravi nesto, to je uvijek gore nego da neko drugi napravi stotinu djela. Etiketa, kad je jednom prikace, tesko se skida", kaze direktor. Trenutno u domu ima 112 djece, od toga 13 starijih koji su ostali pod zastitom jer nemaju gdje. Troskove za njihov smjestaj placa jedna humanitarna organizacija. Kapacitet doma je uveliko smanjen jer su jedan dio morali vratiti njenom vlasniku: Katolickom centru. "Od 1994. do 1997. nismo imali nikakvih poziva sa suda i iz policije", kaze Zelic i konstatira: "To je svakako uspjeh." U ovom domu ce uskoro biti smjestena samo djeca do sedam godina. Ostala ce biti prebacena u Djecije selo na Mojmilu.

Jedini projekat koji se trenutno realizira, a koji ce biti u interesu maloljetnickih delikvenata i uopce djece sa problemima u ponasanju, jeste prosirivanje i adaptacija Zavoda na Humu, ciji je donator svicarska vlada. Ove promjene ce se iskoristiti za uvodjenje novih, modernijih oblika rada. Direktor Hadzic nabraja: "Otvorit cemo odjel za vaspitno-zapustene delikvente od 12 do 14 godina; dijagnosticko-opservatorijski odjel u kome ce strucni tim raditi tri mjeseca sa djecom i na osnovu rezultata svog rada davati misljenje i savjete za dalji tretman; prihvatni odjel, gdje ce se na mjesec dana moci skloniti maloljetnici koji budu uhvaceni u skitnji, a bit ce dio i za zensku djecu; odjel dnevnog boravka gdje bi dolazili oni koji ispoljavaju kriminogene elemente; u disciplinski odjel bi na savjetovanje i rad sa strucnjacima u toku dana dolazila djeca iz svojih porodica. I na kraju bit ce i tzv. eksterne grupe u koje bi spadali sticenici pred zavrsetkom skolovanja. Svicarci su predlozili da se izgrade kuce ili obezbijede stanovi, koje bi oni finansirali, gdje bi bili smjesteni sticenici dok se ne osamostale. Naravno, svemu ovome prethodit ce mnoge zackoljice i administrativne prepreke, a cinjenica je i da nailazimo na nerazumijevanje mnogih. Stranci puno bolje razumiju probleme maloljetnicke delikvencije." Prvi problem sa kojim su se dosad susreli je - mesdzid! Naime, u toku rata, u jednom dijelu Zavoda koji se nije koristio napravljen je mesdzid, koji sada, po rijecima direktora, predstavlja prepreku za dovrsetak radova.

I kad se centar napravi, a u njemu ce biti mjesta za 50 djece, postat ce jedini takve vrste u Federaciji. Gdje sa ostalima? Prepustiti ih ulici pa ce oni sami, postepeno, doci do KPD-a Zenica gdje ce im se onda sigurno pronaci i obezbijediti mjesto? Primjera koji ovo potvrdjuju, nazalost, vec ima.

Od zvaka do provala u kuce
Seki je rodjen 1980. godine. Ima oca, majku i brata. Niko od njih nije imao problema sa policijom i zakonom. Sam priznaje da nije krao iz potrebe, jer je njegov otac imucan: radi u firmi i kod kuce kao stolar. Tako je i on izucio stolarski zanat. Medjutim, zbog teske kradje, svoj 18. rodjendan docekao je u zenickom zatvoru. Osnovnu skolu je zavrsio u rodnom gradu, ali vec na pocetku srednje skole pocinje ispoljavati neprilagodjeno ponasanje bjezanjem sa nastave. Prvi razred je ponavljao nekoliko puta i onda vanredno upisao Ekonomsku skolu. Medjutim, ni nju nije zavrsio. "Jedna profesorica me stalno obarala i nije mi dala da polozim njen predmet, iako sam ga spremao i bio dosta dobro naucio. Radila je to zbog toga sto su joj ukrali 'peglicu' koju nije nikad nasla, a ja sam znao ko je to ucinio. Znala je i ona i tako me ucjenjivala da joj otkrijem imena. Nisam htio - i nisam skolu zavrsio."

Poceo je krasti, kaze, ni sam ne zna kada. Sjeca se da bi, kad je isao u prvi razred osnovne skole, usao u prodavnicu da kupi sendvic, a onda krao zvake. "To je bilo normalno, svi su to radili." Sa zvaka je postepeno presao na autokasetofone i soversajbne. Prodavali su ih u bescijenje, ali su uvijek imali vise no dovoljno za izlaske i kafice. Prvu vecu kradju napravio je u ratu. "Bilo je to '93. ili '94, ne sjecam se tacno. Iz jedne trafostanice sam ukrao 90 litara trafoulja i prodo ga za 900 maraka. Mogao sam i vise uzeti, ali meni je bilo dovoljno. Tada me policija prvi put privela i roditelji su saznali da kradem. Sjecam se da me je otac dobro izdegenecio", sa osmijehom prica Seki o ovom dogadjaju. Sve vrijeme razgovora opusten je i otvoren kao da uopce i nije svjestan tezine onoga sto je radio.

Kako se protiv njega vodilo vise krivicnih postupaka, sud je odredio pojacan nadzor od strane socijalnih radnika. Rekli su mu da se mora javljati svakih 15 dana. "Isao sam redovno. Prvi put su od mene trazili osnovne podatke i imovinsko stanje porodice. Kasnije, kad bih dolazio, samo bi me upitali: 'Jesi li u medjuvremenu nesto ukrao?' Odgovorio bih da nisam i otisao. Nikad me nisu pitali zasto kradem i kad sam poceo. U sudu su mi rekli da kod socijalnih radnica mogu otici kad hocu i razgovarati sa njima o svim problemima. Isao sam redovno, ali me nisu nista pitale, i sto bih im ja pricao? A da jesu, sve bih rekao. U to vrijeme sam se sâm uspio skinuti sa kradje sedam-osam mjeseci. Mozda bi, da su razgovarali sa mnom, bilo i drugacije. Mozda." Seki je rano poceo izlaziti, dangubiti po ulici, piti, pusiti i duvati travu. Na to je i trosio novac od kradja, za drugo mu nije trebao. "Probao sam jednom i crack (kokain preradjen za pusenje, op.aut), ali mi se nije svidio i nisam vise. Sad sam se ocistio... Pa i nisam nikad bio navucen, ne mozes se navuci na travu."

Kako je dospio u zatvor?
Sekijev prijatelj Kale je imao rodjake kod kojih je cesto isao. Znao je da su bogati i da u kuci drze mnogo novca. Poceo je razmisljati kako bi bilo opljackati ih. Ali, nije mogao sam, trebao mu je neko. Ideju je iznio svom prijatelju Sekiju. I ranije su radili skupa i dijelili dobit: pola-pola. Medjutim, Seki se neckao jer mu se nije dopala ideja da upadnu u privatnu kucu. Izgledalo mu je nesigurno. Kale je znao raspored kretanja ukucana i u njegovom planu je bilo predvidjeno da samo jedna zena bude u kuci kad upadnu. Nije prestajao sa nagovaranjima i Seki je jedno vece pristao da odu i snime situaciju.

"Nisam ga mogao odbiti, dobar mi je prijatelj. A i nisam htio izgubiti jarana zbog jedne kuce", prica Seki. Poslije dva mjeseca dogovaranja, krenuli su u akciju. "Obukli smo tamne trenirke i na glave navukli kapuljace koje smo napravili od crnih majica. Vidjele su nam se samo oci. Prorezali smo otvor za usta da bi mogli lakse disati, a i usput se dogovarati." Kad su provalili, bilo je dva sata iza ponoci. "Sa zadnje strane kuce bio je prozor od kupatila. Ja se razumijem u brave jer se bavim stolarstvom. Skinuo sam prozor i usli smo. Kale je znao raspored prostorija. Prvo smo otisli u spavacu sobu. Unutra su spavale dvije zene sto nas je iznenadilo, jer je trebala biti samo jedna. Obisli smo ostale prostorije. Kad smo se uvjerili da nema nikoga vise, ponovo smo se vratili u spavacu sobu. Selotejp trakama, koje smo ponijeli sa sobom, svezali smo obje zene. Ispitivali smo ih. Nisu htjele reci gdje im je novac. Nismo ih udarili, nismo mogli. Pretresli smo kucu i pronasli zlatni nakit, bilo ga je oko kilogram. Onda smo pobjegli."

Oko pet sati ujutro otisli su u jedan restoran, bili su gladni. Kad su krenuli, Seki je vidio da za stolom, u blizini vrata, sjede dvije patrole policije. "Kako me svi znaju, nisam mogao proci da se ne pozdravim. Javio sam im se. Jedan od njih je upitao otkud nas dvojica tako kasno. Odgovorio sam da smo bili na derneku." Vani je Seki rekao Kaletu da bi negdje trebali otici i osigurati sebi alibi za tu noc. "Mogli smo uzeti autobuske karte, ili racun iz hotela... bilo sta, samo da se pokrijemo. Medjutim, Kale je insistirao da prvo prodamo robu. Poznavali smo covjeka za koga smo sigurno znali da nacrno kupuje zlato pokradeno u Italiji. Stanovao je blizu mene. Otisli smo mojoj kuci. Kad smo izvadili iz kese vidjeli smo da tu ima svega: ogrlica, narukvica, prstenova, kompleta... Otisao sam do tog tipa. Rekao mi je da dodjemo navecer. Sjedili smo u mojoj sobi kad sam cuo da se zaustavlja automobil ispred nase kuce. Sisao sam da vidim ko je. Bila je policija. Pitali su da li ima neko kod mene. Negirao sam, ali brat im je vec bio rekao da nisam sam. Dodao sam da je dosao prijatelj, hocemo da se tetoviramo. Rekli su da zele razgovarati sa nama. Krenuo sam da ga zovnem, ali, oni su posli za mnom. Kale je sjedio na krevetu, a oko njega je bilo rasuto svo ukradeno zlato. Tako smo pali." Za ovo djelo Seki je dobio dvije godine zatvora. I njegov prijatelj Kale je tu. Dijeli ih jedan paviljon. Seki danas kaze da je u KPD-u zbog svog "nestasluka". Na pitanje da li je prijateljstvo bilo vrijedno zatvora, uz smijeh odgovara: "Dvije godine ce proci, prijateljstvo ostaje."

Krade kako zna za sebe
Osim Sekija u KPD-u Zenica ima osam lica koja su osudjena kao maloljetnici. Vecina njih je u medjuvremenu postala punoljetna. Najveci problem je kad se maloljetnici zbog novih djela vracaju u ovu ustanovu. Bole je prvi put u zatvor dospio 1995. godine zbog kradje. Imao je 16 godina. Na pitanje sta je tada krao, odgovara kratko: "Sve." U kaznu mu je bilo spojeno nekoliko djela i dobio je godinu dana. Odlezao je, izasao na slobodu - i vratio se iduce godine. Opet zbog kradja.

Rodjen je u Zenici, u vanbracnoj vezi. Otac je pio i maltretirao majku i njega jos u najranijem djetinjstvu. Napustio ih je i sedam godina nakon toga umro. Bole je imao 12 godina. Majka je vec bila nasla drugoga. On se odao skitnji. Zavrsio je dva razreda osnovne skole. Krade kako zna za sebe. Rano je poceo pusiti i piti, a vec tada je poceo koristiti lakse narkotike. Priznaje da je novac od kradja najvise trosio na drogu i kockanje. Najcesce je obijao kola i iz njih krao kasetofone.

Prvi put je provalio u stan kad mu je bilo 14 godina. Sa njim je bio prijatelj stariji godinu-dvije. Pokupili su sve vrijedno sto su nasli: pare, zlato, TV, video. "Imali smo svog kupca koji nam je za dobar video u ratu placao 200-300 maraka." Poceli su redovno upadati u kuce i stanove. Prestao je samo u periodu kad je prvi put bio u zatvoru. Po izlasku je nastavio i opet zavrsio u zatvoru. Shvatio je da ne moze vise tako. Kad su ga prosle godine iz zatvora pustili da vikend provede na slobodi, sa jednim prijateljem je odlucio da ide u Zagreb jer je cuo da je tamo puno lakse "raditi njihov posao". Presli su skelom preko Save i onda "zaobisli granicu". Njegov prijatelj je otisao u Split i jos je na slobodi, ali "doci ce i on ovdje, ima kaznu da odsluzi". U Zagrebu nije nikog poznavao. "Sjedio sam sâm u nekom lokalu i tako upoznao Mikija. On je vjerovatno vidio da sam tuzan, ma, nisam bio tuzan, nego ono dos'o tek u nepoznat grad pa dok se ne snadjem. Prisao mi je i tako smo se upoznali. Poslije smo zajedno krali, vecinom pare i zlato po privatnim kucama i stanovima. Miki mi je iznajmio stan na svoje ime jer ja nisam imao nikakvih dokumenata."

Jedan dan je Bole pucao kroz prozor svog zagrebackog stana. Nije, kaze, znao da je metak u cijevi pistolja. Pogodio je u prozor susjedne zgrade. Odmah je pobjegao iz stana. Zeljko Golub, menadzer boksera Mavrovica, kome je Bole povremeno prodavao robu, ponudio mu je da ga prebaci u Sloveniju i da ide dalje na Zapad. Odbio je i krenuo nazad u Bosnu. Uhapsen je u Vitezu, u aprilu ove godine, i ponovo vracen u zatvor. Na pitanje sta ce raditi kad izadje iz zatvora, Bole jednostavno odgovara: "Krasti, ali necu ovdje, ici cu na Zapad. Svi pricaju da je gore bolje." Pitam jesu li mu pricali kakvi su zatvori. Automatski odgovara: "U istraznom imaju TV, video i muziku, a ne znam kako je u zatvorskom krugu." Ne boji se da bude uhvacen. Njegov zivot se odvija po sljedecem receptu: krade, trosi, krade... O buducnosti je razmisljao, planira nesto ustedjeti do tridesete i mozda se i ozeniti. Ima mnogo prijatelja, ali su svi kao on. Samo je jednom, prica, upoznao normalnu porodicu koja svaki dan radi i zivi od place. To su bili Mikijevi prijatelji u Zagrebu. Jedan je bio konobar. Ali: "Ja nikada ne bih mogao nosati onu tacnu i soljice po citav dan da bih na kraju mjeseca naplatio hiljadu maraka. Ovako zaradim od deset do dvadeset hiljada." Pitam ga razmislja li ko ce za njega platiti lijecenje ako se razboli. "Nece niko. Pa sta i da umrem?"

 

NISAM GA PLANIRAO UBITI

Mirso je najmladji zatvorenik Kazneno-popravnog doma u Zenici. Ima 17 godina. U zatvoru je zbog ubistva za koje je dobio pet godina. Nikad prije nije bio osudjivan, niti je kad imao problema sa policijom. Rodjen je u jednom selu Bosanske krajine. Otac mu je poginuo 1993. godine, a brat godinu dana kasnije. Preostali su mu majka i brat. Kao najstarija muska glava u porodici, a imao je 12 godina, morao je napustiti skolu da bi se brinuo o njima. Kuca im je unistena u ratu i pravili su drugu. On je isao u sumu i radio da bi zaradio nesto novca. Zbog toga jedno vrijeme nije bio sa svojom porodicom. Kad je dosao, majka mu je pricala da nju i njegovog brata tuce njen stricevic. Koliko Mirso zna, povod je bio neki seoski trac o zeni tog stricevica za koji je on okrivio njegovu majku. Nastavio ih je maltretirati i poslije njegovog povratka.

"U jedan sat nocu sam znao ici u policijsku stanicu da ga prijavim, a oni bi se pravdali da ne mogu doci zbog leda, ili nemaju auta, ili su samo prebacivali odgovornost jedni na druge. Nikad nisu dosli. Nisam planirao da ga ubijem, nikad nisam ni pomislio da bih to mogao uciniti. Taj dan je on istukao naseg komsiju i njegovog sina, pokusao sam ih zastititi, a stricevic je napao i mene. Ne znam sta se desavalo, znam da me je bilo strah, bio sam isprepadan." Dok govori, sjedi skupljeno, opustenih ramena. Obrazi su mu se zacrvenjeli, glas drhti. Boji se. Majka mu je poslije ispricala da je otisao u kucu, donio ocev pistolj i pet puta pucao u tog rodjaka. Za ubistvo je dobio maksimalnu kaznu. Kaze, zna da je kriv, ali sumnja da je toliko osudjen jer je familija tog stricevica na polozajima, ima ih i u policiji. "Bio je prgav. U zatvoru je lezao jer je silovao svoju stricevku. Osilio se, mislio da mu niko nista ne moze. Poceo je bio tuci i djecu..."

Nakon ubistva, Mirso nije mogao nocu spavati, a i u zatvoru ima tih problema. Nekoliko puta je padao u nesvijest na radnom mjestu. (Radna terapija u KPD-u je obavezna. Mirsu su rasporedili u pekaru, na lakse radno mjesto.) Osoblje Doma ga je vodilo na preglede jer su posumnjali da se radi o epilepsiji. Jos nisu gotovi svi nalazi. Veli da mu je tesko u zatvoru, a "najteze mi je sto nema mojih vrsnjaka, sve su stariji ljudi; ima nekoliko mladjih, ali svi su oni puno iskusniji od mene, vise su prosli".

Poslije ubistva Mirsina porodica je, bojeci se osvete, odselila iz sela. Njemu redovno dolaze u posjetu. On planira da se, kad izadje iz zatvora, vrati na ocevo imanje, radi, popravi kucu...

DJECA

ZIVOT BEZ
RODITELJSKE LJUBAVI

"Zovem se K.A. Rodjen sam 22. maja 1981. godine u Doboju, gdje sam zivio do 1988. godine. Tih sedam godina sam imao normalan zivot: isao sam u skolu, igrao se, imao roditeljsku paznju i ljubav. Sve sto djeci treba. Sada mi se to cini tako daleko, kao da se nije ni desavalo meni, kao da ta moja proslost pripada nekom drugom.

Iznenada, umrla je moja majka. Otac se propio, braca rasula po domovima. Za mene tada zivot kao da je prestao. Majku sam volio vise od samog sebe. I danas mi je njen lik jasan u sjecanju. Sve sto je bilo lijepo zamijenio je pijani ocev pogled, batine, glad... Poceo sam bjezati od kuce. Spavao bih ispod mostova i po napustenim kucama. Stalno sam mislio na majku i plakao, ali nikog nije bilo da me utjesi. Cinilo mi se da sam sâm u cijelom svemiru. I pored svega nisam mrzio oca. Ja, koji sam tako rano bio lisen ljubavi, nisam naucio da mrzim niti da se svetim. Naucio sam da volim i da oprastam.

Dosao sam u Dom u Sarajevo. Jos jedan rastanak, ovaj put od rodnog kraja. Od tada ne volim rastanke, plasim ih se. Bio sam devetogodisnji djecak izgubljen u uslovima domskog zivota. Ubrzo je dosao rat i nisam ni imao vremena da se navikavam na zivot bez roditeljske ljubavi. Odrastao sam polako i ne bas lako. Ostale su rane, oziljci, tragovi... Od ljudi sam primao onoliko koliko su mogli dati tudjem djetetu. Za mene uvijek nedovoljno, ali i to cijenim jer sam naucio da se zadovoljavam i sitnim davanjima. Uprkos svemu moram da postanem pravi covjek, u cemu ce mi pomoci ljudi koji rade u Zavodu.

Cesto zamisljam jednog malog djecaka, slicnog meni kad sam ostao bez majke, kojem bih pruzio sve sto ja nisam imao."

 

"RANE SU SUPER FILM"

U Sarajevu se, u kinu "Apolo", od drugog oktobra prikazuje beogradski film Rane, u kojem je prikazan zivot dva djecaka (Svabo i Pinki) koji od djetinjstva "uce" kako da budu sto uspjesniji kriminalci. Na kraju to i postaju: sa zlatnim lancima oko vrata, pistoljem za pojasom trenirke, debelim sveznjem novcanica u dzepu i velikim kolicinama droge. Jedino "lose" u filmu je sto obojica na kraju poginu. Iz "Foruma", distributera filma, dobili smo podatak da je Rane do sada gledalo preko 22.000 Sarajlija (najgledaniji film u ovoj godini je Titanik - 40.000 gledatelja). Rane se jos uvijek prikazuju, i to cetiri projekcije dnevno - cak i od 22 sata, sto posljednjih godina nije bio slucaj ni sa jednim filmom.

Gledaoci su mahom tinejdzeri, koji film gledaju i po nekoliko puta i iz kina izlaze odusevljeni. Na pitanje zasto im se toliko dopada film, najcesci odgovori su:

- Svabo i Pinki su cool. Ja sam film gledao vec cetiri puta. Kad god krene neko od raje idem i ja.

- Rade sve ono sto mnogi od nas ne bi smjeli. I zbog toga na kraju dolaze na TV. I jos Svabo na kraju pokupi najbolju koku u filmu.

- Mnogi fazoni iz filma se vec vrte po ulicama. Da biste bili u toku morate otici i vidjeti film. Sad znam zasto se moji jarani oslovljavaju sa 'rodjace'.

Amir Zelic, socijalni radnik i direktor Doma na Bjelavama, komentira: "Ovo sa Ranama je isto kao i pojava da mladi masovno slusaju Cecu i Draganu Mirkovic. To je sund koji nam dolazi iz Srbije i o njemu se tako u javnosti i govori. Onda mladi iz protesta, zbog neperspektivne situacije u kojoj se nalaze, masovno prihvataju taj sund. Velika je reklama na svim medijima za film Rane i pominje se da je zabranjen u Srbiji. To je vise no dovoljno da klinci odu i pogledaju ga. Poslije se identifikuju sa glavnim tipovima, prepricavaju fazone jedni drugima, sto onda i ostale podstice da idu u kino."

 

 

Sudenje za ubistvo Mirsada Vile
Žrtva podlegla od udaraca flašom po glavi
Za zlocin optužen Tofik Arapovic * Vila ubijen u svom stanu nakon pijanke * Svjedoci vidjeli optuženog nakon zlocina krvavih ruku i pantalona

Sudenje Tofiku Arapovicu (23) iz Sarajeva, optuženom za ubistvo invalida Mirsada Vile, nastavljeno je jucer pred Vijecem Kantonalnog suda u Sarajevu, kojim predsjedava sudija Šaban Maksumic, saslušanjem svjedoka Elvedina Begovica, Muharema Krasnica i sestre ubijenog Elizabete Fazlic. Arapovic je, prema navodima optužnice, 7. septembra ove godine u alkoholisanom stanju u stanu Mirsada Vile, u ulici Ante Babica, opcina Novi Grad, ubio ratnog vojnog invalida Vilu, tako što ga je nekoliko puta udario staklenom flašom po glavi. Od ovih udaraca Vila je zadobio teške povrede glave sa povratnim krvarenjem, zatim krvarenje u plucima, stomaku i ždrijelu usljed kojih je na licu mjesta podlegao. Svjedoci Elvedin Begovic i Muharem Krasnic jucer su tokom saslušanja rekli da nisu bili ocevidci tragicnog dogadaja, te da su Arapovica vidjeli nakon što je on ubio Mirsada Vilu. Optuženi je, kako navode svjedoci, kobnog dana došao do igrališta gdje su oni sjedili. Prema njihovim rijecima, Arapoviceve ruke i pantalone bile su krvave, a na sebi nije imao majicu, bio je go do pasa. Kada su ga pitali šta se dogodilo Arapovic je rekao da ništa nije bilo i da ne zna šta se desilo, nakon cega se rasplakao. Sestra ubijenog Mirsada Vile, Elizabeta Fazlic, rekla je da joj ništa nije poznato u vezi ubistva njenog brata, ali da traži krivicno gonjenje i kažnjavanje pocinioca ubistva. Ona je dodala da je dva dana prije tragicnog dogadaja bila kod brata u stanu, te da joj nije poznato ko je sve dolazio u njegov stan. Nastavak sudenja zakazan je za 26. novembar kad ce pod prijetnjom privodenja biti pozvani svjedoci Subha Mirvic, Ferhad Hajdarevic, Dženaid Parica i Nihad Škoro.

E. Sa.

Nazad

Kontrola tri "Energopetrolova" objekta
Roba vrijedna 29.517 KM stavljena van prometa
Tržišna inspekcija zatekla tekstilnu robu bez uvjerenja o kvaliteti i akumulatore bez deklaracija i garancija * Samovoljno proširenje asortimana na pumpama

Tržišna inspekcija je pregledom tri "Energopetrolova" objekta u prošloj sedmici stavila van prometa robu u vrijednosti od 29.517 KM. Radilo se o "Energopetrolovom" skladištu u Blažuju, gdje su inspektori zatekli vecu kolicinu tekstilne robe bez uvjerenja o kvalitetu i akumulatore za koje nisu posjedovali deklaraciju i garantne listove. Drugi slucaj zabilježen je na novootvorenoj benzinskoj stanici na Stupskoj petlji, gdje je u prometu zatecena veca kolicina tehnicke i robe široke potrošnje. Takoder, na benzinskoj stanici na Cengic Vili Tržišna inspekcija je pregledom otkrila proširenje predmeta poslovanja. Naime, na ovom mjestu vršena je prodaja konditorskih proizvoda, a da za to nije postojalo odobrenje. U sva tri slucaja inspekcijski organi su protiv preduzeca i odgovornog lica Opcinskom tužilaštvu podnijeli prijave zbog privrednog prestupa. Tržišna inspekcija je u slucaju benzinske pumpe na Stupskoj petlji podnijela i prekršajnu prijavu, zbog toga što na cijenama proizvoda koji su prodavani nisu bili istaknuti evidencijski brojevi iz trgovacke knjige na malo.

A. M.

Nazad

Kantonalni sud u Sarajevu
Obnovljen proces zbog ratnih krada
Fehim Alihodžic je prije dvije godine osuden u odsustvu na godinu i po dana, a kada se vratio u zemlju postupak je obnovljen

Jucer je pred Vijecem Kantonalnog suda u Sarajevu, kojem predsjedava sudija Amir Jaganjac, obnovljeno sudenje Fehimu Alihodžicu, koji je prije dvije godine u odsustvu osuden na zatvorsku kaznu u trajanju od godinu i po, zbog krivicnog djela teške krade. Naime, Alihodžic se tereti da je tokom ratne 1993. godine pocinio više teških provalnih krada u sarajevskom naselju Sokolovic Kolonija. On je priznao krade vecih kolicina ulja iz trafostanica, kao i provalu u stan i garažu, gdje je iz "golfa" ukrao boš pumpu i 30 litara nafte. Prodajom ukradenih stvari, optuženi je sebi pribavio protivpravnu imovinsku korist. Nakon istrage u kojoj je 93. godine, takoder, priznao ova djela, Alihodžic je napustio zemlju, zbog cega mu je sudeno u odsustvu. Prije nekoliko dana on se vratio u Sarajevo i sam se prijavio policiji, koja ge je na osnovu raspisane potjernice uhapsila na Aerodromu. Alihodžicev branilac je, garantujuci da se optuženi nece kriti, zatražio da mu se ukine pritvor, cemu se ni tužilac nije usprotivio, te je Sudsko vijece odlucilo da se on jucer pusti na slobodu. Sud je, takoder, odlucio da na naredni pretres pozove vještaka finansijske struke na okolnosti utvrdivanja vrijednosti ukradenih predmeta. Sudenje ce se nastaviti 26. novembra.

M. Ku.

Nazad

Sarajevo
Eksplozija u kotlovnici

U sarajevskoj ulici Ive Andrica, opcina Novi Grad, prekjucer oko 12,50 sati, došlo je do eksplozije plina u kotlovnici Alipašino Polje, gdje su radnici "Unis energotehne" vršili popravku kotla. Do eksplozije je došlo nakon vece koncentracije plina u samom kotlu i otvaranja vatre paljenjem upaljaca. Nehrudin Hadžialic je zadobio lakše tjelesne povrede, dok vecih posljedica, na srecu, nije bilo. Uvidaj na licu mjesta su obavili sudija Opcinskog suda II u Sarajevu, zamjenik opcinskog tužioca, pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo, u prisustvu predstavnika JKP "Toplane" i dispecera "Sarajevogasa".

M. Ku.

Nazad

Zbog nedolaska advokata
Odgodeno sudenje ubici Ismeta Gunica
Edin Gacic je optužen da je zbog neispunjenog obecanja izmasakrirao Gunica u izbjeglickoj sobi GP "Bosne" u centru Zenice * Optuženi ocijenjen kao moguci religiozni fanatik

Edin Gacic (22), prognanik iz Banje Luke, nastanjen u Sanskom Mostu, jucer se našao pred Vijecem kantonalnog suda u Zenici, zbog optužnice Kantonalnog tužilaštva koje mu stavlja na teret ubistvo Ismeta Gunica, predsjednika asocijacije raseljenih Banjalucana u Zenici. Iako je vec jednom odgadano, jucer je predsjedavajuci Vijeca morao nanovo otkazati pocetak sudenja, jer se na procesu nije pojavila Zuruveta Osimcic, Gacicev branitelj po službenoj dužnosti. Prethodno imenovani branitelj Azijada Mujkic je bolesna i takoder se nije pojavila na sudenju.

Ranio i policajca

Optuženi Gacic nema ništa protiv da sud odredi bilo koga za njegovog branitelja jer, kako je jucer rekao, nema namjeru da sebi bira advokata. Po optužnici, Gacic je ubistvo pocinio 6. avgusta u zenickoj ulici Adolfa Goldbergera, na broju 9/45. Navodan motiv zlocina je osveta za neispunjeno obecanje od strane Gunica. Ubistvo je pocinjeno nožem oštrice duge 20 centimetara, a ubica je žrtvu udarao i grijalicom, te šrafcigerom. Nakon policijske istrage za Gacicem tragalo danima, a "Dnevni avaz" je jedini objavio fotorobot tada osumnjicenog, koji je ubrzo uhapšen u Bocinji, nadomak Maglaja. Prilikom hapšenja, pružao je otpor i ranio jednog policajca. Prema navodima optužnice, neuropsihijatar je Gacica ocijenio kao moguceg religioznog fanatika, sa smanjenom uracunljivosti prilikom izvršenja djela. Tužilac je, zato, zatražio lijecnicki nadzor i smještanje u medicinsku ustanovu do okoncanja procesa.

Sumnje supruge

Gunic je ubijen u svojoj izbjeglickoj sobi broj 45, u zgradi GP "Bosne" u centru Zenice, a da niko u komšiluku nije vidio niti cuo bilo šta. Policija Zenicko - dobojskog kantona nije saopcila nijedan detalj o monstruoznom ubistvu, u kojem je Gunic bukvalno zaklan, te najmanje petnaestak puta uboden ili isjecen, a zatim zakljucan u sobi, gdje su njegov leš pronašli pet dana kasnije, u poodmakloj fazi raspadanja. Gunicev leš je, po patologu Faruku Turkicu i istražnom sudiji Nerminu Tešnjaku, bio bukvalno izmasakriran. Jucer je Ismetova supruga Jasna izrazila sumnju da je Gacic sam ubio njenog supruga, ponajviše zbog karaktera povreda i toga što je ubijeni bio izrazito visoka i snažna osoba, što se za optuženog ne može reci. Novi termin za pocetak sudenja je zakazan za utorak, 8. decembra.

A. DŽONLIC

Nazad

UHAPSEN DUSKO STOILJKOVIC IZ COKOTA KOD NISA

Sudio utakmicu nozem, izbo dvojicu fudbalera

Nis - Tokom poslednje utakmice na turniru u malom fudbalu u selu Cokot kod Nisa, 23. avgusta, sudija ovog derbija Dusko Stoiljkovic (43) iz Cokota je spornu situaciju "razresio" nozem.

Nezadovoljni odlukom sudije Stoiljkovica, fudbaleri oba tima su zustro negodovali i nasrnuli na njega. Umesto uobicajenih crvenih kartona, on je iz dzepa pantalona izvukao noz i najpre ubo fudbalera Dragana Todorovica, a zatim ostricu dugu 13,5 centimetara zario u stomak igracu protivnickog tima, Bojanu Kulicu iz sela Orljane.

Povredjeni igraci su prebaceni u nisku Hirursku kliniku. Lekari se bore za Kulicev zivot.

Stoiljkovic je pritvoren i protiv njega su podignute dve krivicne prijave, jedna za nanosenje teskih telesnih povreda Kulicu i za nanosenje lake povrede Todorovica.

Mrtvu babu cuvao dva meseca u korpi za ves

Beograd - Marko Veselinovic(19) dosao je u pratnji majke, sinoc oko 19 casova u SUP "29 novembar" i prijavio smrt svoje babe Veske Veselinovic(69), cije se telo od 18. juna do juce nalazilo u korpi za ves u njihovom porodicnom stanu u Ulici despota Djurdja 12.

Veselinovic se do kasno sinoc nalazio u gradskom SUP na salusanju, gde je pred inspektorima detaljno govorio o okolnostima koje su dovele do smrti njegove babe, sa kojom je ziveo.

Kako DT saznaje u policiji, roditelji Marka Veselinovica juce su stigli iz Nemacke, gde inace rade i nasli telo majke Markovog oca u korpi za ves. Prema prvim informacijama, Veselinovic je ispricao policiji da je 18. juna trazio od babe novac za more. Posto novac nije dala, unuk je poceo da je bije. Kada je pala na pod, sutnuo je nekoliko puta, posle cega je ubrzo preminula.

Kada je Veselinovic video sta je uradio, preneo je babino telo u drugu prostoriju gde ga je stavio u korpu za ves i tu je skrivao do juce. Po prijavi Veselinovicevih roditelja, policija je otisla u stan u Ulici despota Djurdja 12 i pronasla telo.

Izazvali tucu u piceriji, gostu otkinuli uvo

Nis - Dragan Nikolic (24) iz Nisa, Milosa Crnjanskog 5, po zanimanju metalostrugar bez zaposlenja, i Milan Todorovic (21) iz Svrljiga, Hadziceva 27/4, bez zaposlenja, uhapseni su i zadrzani u pritvoru, zbog sumnje da su izvrsili krivicno delo nasilnickog ponasanja, saopstava niski SUP.

Prema saopstenju policije, oni su u piceriji "RM" u Svrljigu, vlasnistvo Radeta Petrovica iz sela Malce, nesto posle ponoci 7. avgusta ove godine pretukli Milosa Djordjevica (18) iz Svrljiga, Omladinska 5A.

U tuci je Djordjevic zadobio teske povrede. Otkinuto mu je jedno uvo, pa je hitno prebacen u nisku bolnicu, gde ja zadrzan na lecenju.

Posle tuce nasilnici su pobegli iz picerije, ali ih je policija brzo pronasla i uhapsila.

U SUP navode da je rec o osobama sklonim slicnim "podvizima", zbog cega su zadrzane u pritvoru.

 

KRVAVI OBRACUN U SEOSKOJ KAFANI

Komsiji sekira u glavu posle visegodisnjeg proganjanja

Nis - Ivan Milanovic (19) iz sela Gornji Komren kraj Nisa juce je uhapsen zbog sumnje da je izvrsio krivicno delo ubistva u pokusaju.

Prema saopstenju niske policije, Ivan je sa svojim mladjim bratom sedamnaestogodisnjim B. M. otisao do seoskog bifea, oko jedan cas po ponoci, sa namerom da ubiju komsiju Verena Stevanovica (37). Braca su naoruzana sekirama usla u prepun bife. Ivan je prisao Veranu i bez reci ga udario ostricom sekire posred glave zadavsi mu teske telesne povrede opasne po zivot.

U nameri da ga jos jednom udari, Ivana su sprecili gosti, istrgavsi mu sekiru iz ruke, da bi potom alarmirali policiju. Maloletni B. M. je takodje sa sekirom u rukama sve posmatrao, spreman da, ako zatreba, priskoci bratu u pomoc, ali je odustao.

Braca su se na ovaj korak odlucila posle dugogodisnje netrpeljivosti sa komsijom Stevanovicem.

"Tukao nas je od malena, kad god nas vidi. Pretio je da ce nas ubiti, a o psovkama i pogrdnim dobacivanjima dok prolazimo kraj njegove kuce da i ne govorim. Pre nekoliko dana je izudarao Ivana, bez ikakvog razloga, a nasoj majci obecao da ce nositi crninu do kraja zivota. Nismo mogli da trpimo njegovo maltretiranje koje je postajalo sve gore, pa smo resili da ga sredimo", objasnjava maloletni brat B. M. isticuci da je Veran bio dobro poznat kao siledzija celom selu i da je u nekoliko navrata pritvaran zbog kradja.

D. Ilic

 

Trazili zastitu policije

Kako saznajemo, roditelji brace Milanovic su trazili zastitu od policije zbog cestih nasrtaja Verana Stevanovica na njihove sinove, ali se sve nastavljalo jos zescim verbalnim maltretiranjima

 

POCELO SUDjENJE PREDRAGU MARKOVICU, OPTUZENOM DA JE BATINANJEM NAVEO NA SAMOUBISTVO IVANU JOVANOVIC (19)

Tukli Ivanu oklagijom, ubila se da prekrati muke

Beograd - U Okruznom sudu juce je pocelo sudjenje Predragu Markovicu, zvanom Dzo (19), iz Surcina, optuzenom da je sa svojim bratom od strica Danijelom Markovicem Dacom (36) iz Zemuna, koji je u bekstvu, naveo Ivanu Jovanovic (19) iz Knjazevca da posle dvoipocasovnog surovog batinanja skoci sa osmog sprata zgrade u Jabuckoj 2 u Beogradu.

Prema navodima optuznice, braca Markovic su 4. maja ove godine od 19 do 21.30 sati, u pomenutoj zgradi, u stanu 33, drvenom oklagijom tukli Ivanu Jovanovic posto je odbila poslusnost. Te veceri Predrag je trebalo da preuzme Ivanu i postane makro. Medjutim, posto je ona bila "nedisciplinovana" i pokusala da pobegne iz stana, braca su je naterala da kleci, a potom su je surovo i necovecno udarali oklagijom po glavi, ledjima, stomaku, rukama i nogama. U jednom trenutku kada je ostala sama u sobi, Ivana Jovanovic je skocila kroz prozor da bi prekratila nepodnosljive bolove.

Na jucerasnjem glavnom pretresu pred Vecem petorice sudije Biljane Sinanovic, Predrag Markovic je izjavio: "Ivanu sam upoznao na dan nesrece, 4. maja ove godine, u stanu u Jabuckoj ulici. U stanu smo tada zatekli prijateljice noci Miru Rebol iz Ljubljane, Lidiju Dragicevic iz Sente, Ljudmilu Popov iz Bugarske i izvesnu Ljilju. One su radile ispod Plavog mosta na Konjarniku. Sa njima je bio i Danijelov prijatelj Diksa. Danijel se prepirao sa Ivanom, ali ne znam zbog cega. Mene je poslao u prodavnicu po vinjak. Kada sam se vratio, cuo sam da Danijel tuce Ivanu. Od ostalih devojaka, koje su sedele u drugoj sobi, saznao sam da je to cinio kako Ivana ne bi pobegla iz stana. Ubrzo je izasao i meni naredio: 'Dzo, idi je tuci!' Nisam ga pitao zasto", prica Predrag.

"Nakon ovoga, Danijel je dozvolio Ivani da telefonom nazove mamu, ali je ukljucio interfon kako bi cuo razgovor. Ivana je samo kratko rekla: 'Mama, dobro sam. Radim u Herceg-Novom u baru, stizem kuci kroz dva dana'. Cim je spustila slusalicu, Danijel je nastavio da je udara oklagijom po glavi. Potom je i meni naredio da ucinim isto. Udario sam je jednom i bacio oklagiju. U sobu u kojoj je bila Ivana usao sam jos jednom i udario je po Danijelovom naredjenju. Odmah po mom izlasku, culi smo otvaranje prozora. Prva je reagovala Mira, govoreci: 'Nije valjda skocila'. Potrcali smo na terasu i videli Ivanu na plocniku."

Sudjenje se nastavlja u septembru.

S. S.

 

Simulirao sam udarce

Morao sam da se povinujem naredjenju, jer bi me Danijel tukao da ga nisam poslusao. Ivanu sam zatekao kako kleci pored kreveta i place. Bilo mi je zao da je udaram, pa sam simulirao udarce i sutirao krevet. Udario sam je samo jednom po ramenima, u trenutku kada je Ljudmila usla u sobu, plaseci se da one na kaze Danijelu da ga nisam poslusao", branio se Predrag Markovic.

 

Svi su se razbezali

Kada sam sisao dole, bila je jos ziva. Podigao sam je i poneo, ali sam istog trenutka shvatio da ne znam gde je ambulanta i ponovo je spustio na asfalt. Otrcao sam u stan i pozvao Hitnu pomoc. U medjuvremenu, svi su se razbezali. Pokusao sam da pomognem Ivani, ali bezuspesno. Ubrzo je izdahnula, a lekari Hitne pomoci su mogli samo da konstatuju smrt", rekao je Predrag Markovic.